Legla sam u krevet da spavam i odjednom me je obuzelo osećanje strahovitog straha da ću umreti. U snu, večeras. Budalasto jeste, ali prva stvar na koju sam pomislila kada sam ustala iz kreveta, skuvala još jedan čaj, zapalila cigaretu i sela pred ovaj beli papir bila je ta – da je danima centralna tema ovog bloga i šire, bio "govor mržnje".Ja ne volim taj pojam, nazovimo ga kako hoćemo, nastao negde sedamdesetih godina prošlog veka u Americi. Iako je jasno preciziran, mada u različitim zemljama raznoliko shvatan i definisan - nikako da ga prihvatim. Govorim sasvim lično, naravno da mi je jasno na šta se odnosi, šta podrazumeva, a pogotovo o čemu smo pričali danima (uz slobodu govora). Ali imam odbojnost prema tom pojmu, jer mržnja je postojeće osećanje. Osim ako neko nije Gandi lično, koji je u nekom trenutku izjavio da već 40 godina nikoga i ništa ne mrzi. Kroz istorijat pojma možemo doći do različitih zaključaka. Od toga da je mržnja potreba da se udaljimo od nekoga ili nečega š